Program

Emocionalna inteligencija označava skup emocionalnih vještina koje omogućuju da se na ispravan način odaberu osjećaji i nesvjesni mehanizmi u interakciji s drugima te doprinose shvaćanju i poboljšanju same prirode čovjeka. Ona predstavlja sklop više sposobnosti; kao što su sposobnost samorazumijevanja, samokontrole, samouvjerenosti, sposobnost empatije.

Razvoj emocionalne inteligencije kod djece najbolje mogu poticati roditelji. Djetetu treba model emocionalne inteligencije. Poznato je da djeca uče promatrajući, opažajući ponašanje drugih osoba i posljedica koje taj model svojim ponašanjem izaziva. Roditelj predstavlja jedan od najsnažnijih modela djetetovog učenja. Promatrajući roditelja dijete vidi kako reagira na frustracije te je li svjestan vlastitih emocija i emocija drugih ljudi. Roditelj mora biti spreman djetetu reći „ne“. Vrlo je bitno postavljanje granica, čiji razvoj počinje u najranijem djetinjstvu. Granice se ne nasljeđuju, već grade u najranijim odnosima. Dijete treba naučiti da može reći „ne“ ili da se s nečim ne slaže, poticati ga da ima pravo na svoje mišljenje, a da time ne ugrožava svoj odnos s okolinom. Blokirati djetetovu sposobnost reći „ne“, znači doživotno ga učiniti nekompetentnim.

Obitelj je prva škola za učenje emocija u kojoj se uči kako se osjećati o sebi i kako drugi reagiraju na naše osjećaje, kakve imamo izbore reagiranja, kako pokazati naše nade i strahove.

Pitanja koja se često postavljaju vezana uz uspješnost u životu bila su predmet brojnih istraživanja, kao n.pr.: „Da li je IQ bitan za uspješnost u životu ili je emocionalnost područje bitno za uspješnost?“ Emocionalnost je vještina koja određuje koliko se uspješno možemo koristiti sa svojim sposobnostima s kojima raspolažemo. Istraživanja pokazuju da je razvoj istog vezan uz roditeljske odnose, tako Daniel Stern navodi da je osnova emocionalnog života odnos djeteta i roditelja, intimnost i usklađivanje što oblikuje emocionalna očekivanja i koji odnosi se prenose na sva očekivanja u kasnijem životu. Dijete uči iz onog što vidi, a usklađivanje s roditeljima je dio ritma odnosa.

Na kraju postavljamo pitanje: „Zašto netko s iznadprosječnim IQ ne uspijeva u životu, zašto je netko usamljen i nema prijatelja usprkos svojim pozitivnim kvalitetama?“

Odgovor je u najvećem dijelu u ranim odnosima, razvoju pod utjecajem tih odnosa, vjerovanjima i slikama koje je dijete izgradilo tijekom razvoja kroz odnose, poticaje i usmjeravanja.

 

Velike su individualne razlike u načinima suočavanja sa stresom i nepovoljnim životnim uvjetima, kako među odraslima, tako i među djecom. Iako izloženost nepovoljnim utjecajima negativno utječe na većinu djece, neka djeca se ipak uspiju tome oduprijeti. Neki pojedinci usprkos stresnim životnim iskustvima uspiju savladati nepovoljne životne situacije i uspješno se prilagode. Pozitivan ishod u kontekstu životnih nedaća definira se terminom otpornost (Luthar, Cicchetti, Becker, 2000).

Pojam otpornosti se uključuje u ''zaštitne čimbenike na višestrukim razinama – pojedinac, obitelj, institucija, zajednica, i kultura'' (Cicchetti, 2010; str. 151).

Nalazi različitih istraživanja ukazuju na činjenicu da se otpornost počinje razvijati još u najranijoj dobi , a obrasci reagiranja na stresne događaje naučeni u ranom djetinjstvu utječu na kasnije prevladavanje stresnih situacija i nepovoljnih životnih događaja. Iako su djeca teškog temperamenta, djeca s tjelesnim ili psihološkim teškoćama u razvoju, kao i djeca koja žive u neadekvatnim životnim uvjetima pod povećanim rizikom od utjecaja negativnih stresora, učenje vještina funkcionalne i zdrave prilagodbe važno je i za djecu koja nemaju teškoća u razvoju i rastu u suportivnoj okolini.

Kurikul za razvoj otpornosti nastao je u sklopu LLP Comenius projekta RESCUR – Razvoj Europskog kurikuluma za razvoj otpornosti djece predškolske i osnovnoškolske dobi (2012.-2015.). Kurikul Na valovima nastoji njegovati socijalne, emocionalne i kognitivne kompetencije kod djece poučavajući ih kako koristiti svoje snage i sredstva da bi savladali zapreke i rasli i napredovali.

Program se sastoji od niza aktivosti za izgradnju otpornosti sve djece koje odgojitelj ili razredni učitelj provodi u sklopu redovnog kurikula. Šest je glavnih tema, s kojima se počinje u predškolskoj dobi te ih se dalje razrađuje i nadounjuje kroz osnovnu školu: razvoj komunikacijskih vještina, upostavljanje i održavanje zdravih odnosa, razvijanje pozitivnog mišljenja, razvoj samoodređenja, izgradnja osobne snage i pretvaranje izazova u prilike

Dok djeca u okviru Kurikula obrađuju određenu vještinu otpornosti u vrtiću/školi, istodobno imalu male zadatke za rad s roditeljima na toj vještini. Kada djeca uče i vježbaju određenu vještinu istodobno i u školi i kod kuće, uz potporu odgojitelja ili učitelja i roditelja, puno je veća vjerojatnost da će tu vještinu usvojiti i primijeniti u svakodnevnom životu u dječjem vrtiću školi, kod kuće, s prijateljima, i u svojoj zajednici.

Čitajući, dijete uči uči biti tolerantno, darežljivo, druželjubivo, kontrolirati svoje emocije… Zahvaljujući čitanju, djeca saznaju kako nastaju prijateljstva, upoznaju nove riječi, uče pravopis i gramatiku, upoznaju prirodna i kulturna bogatstva svoje domovine i drugih zemalja, raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, uče o važnim znanstvenim spoznajama.

I zato je ljubav prema čitanju neprocjenjivo bogatstvo koje možemo darovati djeci.

Saznajte kako možemo potaknuti djecu da čitaju što više kako bi razvili kulturu čitanja te kako pronaći naslove koji će male čitatelje zainteresirati i otkriti im radost čitanja - naslove u kojima će naučiti nešto o sebi i svijetu koji ih okružuje, razvijati maštu, vizualnu kulturu i rječnik.

Kognitivni i emocionalni razvoj se preklapaju i u međusobnoj su interakciji. Nekada se smatralo da emocije treba pod svaku cijenu isključiti iz naše kognicije, jer one samo remete naše razumno djelovanje. Međutim, davno se uvidjelo da bi „razum bez emocija bio impotentan, emocije bez razuma bile bi slijepe” (Tomkins, 1962, str. 112). Koncept koji je devedesetih godina prošlog milenija konačno ujedinio ove dvije važne sfere naše ličnosti je emocionalna inteligencija. Autori koncepta Jack Mayer i Peter Salovey smatraju da ona „… općenito označava sposobnost prepoznavanja značenja emocionalnog sklopa, kao i prosuđivanje i rješavanje problema vezanih za emocionalni kontekst”. To je moderan koncept prilagođen demokratičnim kulturama, jer ne inzistira na diktiranim mjerilima emocionalnog ponašanja, nego dozvoljava osobna istraživanja, kao i kreiranje, razvoj i uživanje u svom unutrašnjem svijetu.

U izlaganju će biti navedeno ishodište koncepta, najvažnije suvremene teorije i detaljnije opisani modeli emocionalne inteligencije, a najviše njihove razvojne komponente. Uloga i važnost emocija u razvoju djeteta bit će prikazana kroz primjere istraživanja, kao i kroz realne situacije.  Kroz primjere će također biti diskutirano o tome kako emocije i kognicija uspješno koegzistiraju u konceptu emocionalne inteligencije, razvijaju empatiju i tako doprinose boljem i sretnijem životu. Kako se emocionalna inteligencija razvija tijekom čitavog života, moguće ju je razvijati, a za to su već izrađeni i provjereni programi za različite uzraste. Nacionalni kurikulum je u međupredmetnim temama predvidio uvođenje emocionalnih i socijalnih sadržaja kroz sve obrazovne cikluse i time konačno priznao status i važnost tih sadržaja u razvoju životnih vještina i kompetencija što je odavno napravljeno u razvijenim zemljama.

Današnja djeca od rođenja su okružena medijima. Pored gledanja televizije, već od najranije dobi služe se i pametnim telefonima i tabletima, često samostalno pristupajući sadržajima na internetu i video platformama, igrajući digitalne igre, preuzimajući aplikacije…

U toj je dobi ključna uloga roditelja i drugih članova obitelji te odgojitelja u dječjim vrtićima. Mogu li oni djeci pružiti potrebno vodstvo u korištenju medija? Postoje li obiteljska pravila, postavljaju li roditelji ograničenja, jesu li svjesni mogućih utjecaja različitih medijskih sadržaja na razvoj njihove djece, koliko su uključeni i zainteresirani za njihova medijska iskustva? Kakve mogućnosti imaju odgojitelji u kontekstu medijskog obrazovanja i poticanja medijske pismenosti kod djece, ali i roditelja?

Doc.dr.sc. Lana Ciboci, potpredsjednica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i Ana Dokler, glavna urednica portala medijskapismenost.hr, kroz interakciju s publikom tražit će odgovore na ova pitanja i dati pregled recentnih istraživanja i znanstvenih spoznaja o utjecaju medija na različite aspekte dječjeg razvoja.

Još u trudnoći trudimo se paziti na svoje psihofizičko zdravlje jer utječe na zdrav i uravnotežen razvoj ploda. To je nužno nastaviti i nakon što se dijete rodi, kad postajemo njegova osnovna zaštita i kontakt sa svijetom, glavni uzor kako se ponašati u različitim situacijama. Uz malo mudrosti, svjesnosti i promjenu navika, djeca nam mogu uvelike unaprijediti kvalitetu života i pomoći nam da otkrijemo ono najbolje u sebi jer se u njima gotovo poput ogledala zrcali sve ono što vide i osjete u nama.

Ivančica Tarade prenijet će vam dio svog iskustva druženja s vlastitom djecom i djecom na Relax Kids radionicama kroz konkretne i jednostavne igre i razgovore koje prakticiraju kako biste i vi na vlastitoj koži osjetili koliko je moćno naučiti različite tehnike opuštanja, kako poticati djecu da na vrijeme prepoznaju i transformiraju neugodne emocije u ugodne, maksimalno koriste svoja osjetila, nauče sami sebe ohrabrivati i osnaživati kroz pozitivan stav o sebi, nauče bolje komunicirati s drugima i jasno izraziti svoje osjećaje i mišljenje bez drame.

Govorit će o načinima koji pomažu odraslima da lakše surađuju s djecom (i reakcijama koje su nepoželjne i blokiraju suradnju) i kako brigom o sebi i sviješću o vlastitom ponašanju utječemo na djetetovo zdravlje te osjećaj ispunjenosti i unutarnjeg mira i sreće (a ne samo povremene, uzrokovane povoljnim okolnostima).

Djeca se rađaju s cijelim paketom sjajnih sposobnosti i kompetencija i trebaju podržavajuću okolinu koja neće tu prirodnu iskru ugasiti, već će je poticati da se dalje razvija na uravnotežen način i na obostrano zadovoljstvo. Način na koji se obraćamo djeci, želja da ih što bolje razumijemo ne utječu samo na njihove i naše živote, već i živote svih s kojima će oni kasnije stupiti u kontakt, a to nije mala količina ljudi.

Emocionalna pismenost je sposobnost pojedinca da prepoznaje i razumije vlastite i tuđe emocije te učinkovito regulira svoja emocionalna stanja i interakcije s drugima.

Osnovne vještine emocionalne pismenosti se najlakše usvajaju između četvrte i osme godine života što upućuje na izrazito važnu i odgovornu ulogu odgojitelja djece rane i predškolske dobi u postavljanju temelja za optimalni socio-emocionalni razvoj djece.

Prilikom poticanja emocionalnog opismenjavanje djece rane i predškolske dobi potrebno je planirati aktivnosti koje za cilj imaju prepoznavanje facijalnih ekspresija, razumijevanje emocija i izražavanje emocionalnih vještina u skladu sa socijalnom situacijom.

Briga o emocionalnom opismenjavanju djece odraz je kulture ustanove i njezinog rasta i razvoja jer neminovno uključuje i rad na razvijanju vještina emocionalne pismenosti svih njezinih zaposlenika.

Imperativ uspjeha, koji prati odrastanje današnje djece, umanjuje radost učenja i spoznaje, sputava emocionalni razvoj.

Strah od neuspjeha čest je sudionik emocionalnog razvoja i socijalnog života današnje djece. On pojačava dječju potrebu za kontrolom realiteta, pretvara i malenu djecu u zabrinutu djecu.

Termini neuspjeh i uspjeh, anksioznost i moć, briga i kontrola osnovni su u poimanju i razumijevanju perfekcionizma. On danas nije samo težnja za izvrsnošću i postignućem već donosi ožiljke u odrastanju – psihotjelesne bolesti i neurotske smetnje, testnu anksioznost i efekt blokiranja pred ispit, sniženo samopouzdanje i poteškoće u zauzimanju za sebe na prikladan način.

U osnovi su neprepoznate poteškoće u razvoju senzoričke integracije i karakterne crte. Ili možda genetika?

Kako uspješno prevenirati negativne posljedice ovog fenomena, koji je u porastu kod današnje dječje populacije? Kako se nositi sa svojim perfekcionizmom u odnosu na dijete?

Kako pomoći djetetu koji je paralizirano testnom anksioznošću?

Samo su neka od pitanja na koja ćemo predložiti odgovore na ovom predavanju u kojem možete sudjelovati i svojim iskustvom.

Cilj ovog predavanja je osnažiti roditeljske i profesionalne kompetencije kako bismo kod djece razvijali vještine presudne za razvoj sretnog i zadovoljnog djeteta.

Kroz kraće osnažujuće izlaganje u prvom dijelu predavanja, osvijestit ćemo što nam je to potrebno za osjećaj sreće i kako se osjećati zadovoljno prvenstveno sa samima sobom. Budući da nas djeca više gledaju nego slušaju, učiti ih možemo jedino vlastitim primjerom.

Nakon uvodnog izlaganja slijedi interaktivni dio u kojem ćemo se oslanjati na našu seriju socioemocionalnih slikovnica (Gospodin IZ i gospođica PO, Ana i gospodin Strahojed, Mirko Bjesomirko, Gospođica Hoću) i pružiti mnoštvo alata i aktivnosti pomoću kojih možete kod djece razvijati: samoregulaciju, samopouzdanje, empatiju, samosvijest, asertivnost te značajno unaprijediti odnos s djecom i stvoriti mirno, ugodno i veselo ozračje u obitelji, ili vrtićkoj skupini.

Za sudjelovanje na ovom predavanju, ne trebaju vam bilježnice, niti olovke, treba vam svjesna prisutnost, o kojoj ćemo također govoriti kao o važnoj vještini za ostvarivanje iskrenog i povezujućeg odnosa s djecom.

Vjerujemo kako ćete nakon druženja s nama gospođu Sreću ponijeti i svojoj djeci.

Zašto emocionalno nezrelo dijete nije prihvatljivo u sustavu školstva te se mora prilagoditi?
Što djeci čini blokada emocija i koliki utjecaj ima na društvo?
Kako odrasli (roditelji, vrtić i škola) utječu na blokadu emocija djeteta te dijete postaje emocionalno nezrelo?
Koje posljedice plaća dijete, a na kraju i čitavo društvo?

Nedostatak emocionalne zrelosti djeteta potječe od roditelja i nastavlja se u sustavu te tako zakida dijete onog što se po novijim istraživanjima pokazalo kao neophodno za pravilan rast i razvoj djeteta – emocionalne zrelosti.

Gdje se skrivaju uzroci nedostatka emocionalne zrelosti, kako ih nadoknaditi, što mogu drugačije činiti roditelji, a što vrtić i škola kako dijete ne bi bilo zakinuto za toliko bitni dio odrastanja.

Nekontrolirani emocionalni izljevi ili temper tantrumi često znaju biti noćna mora za roditelje, posebice ako ne znaju što se događa s njihovim djetetom. Mališanu koji je prije par trenutaka bio slatko zaigrano dijete pukne keks i “ulazi” u emocionalnu buru. Vrišti, baca se po podu, udara, baca igračke ili ga preplavljuje tuga. Zašto se to događa vašem djetetu i što mu treba kako bi se umirilo?

Temper tantrumi kreću od cendranja i plača te mogu dovesti i do vrištanja, udaranja, lupanja i zadržavanja daha. Jednako su česti kod djevojčica i dječaka te se često javljaju već nakon prve godine i obično traju do treće godine, no mogu i dulje.

Neka djeca često imaju tantrume, a druga rijetko. Tantrumi su zdravi dio razvoja djeteta. Oni su način na koji djeca pokazuju da su uzrujana ili frustrirana, no još nemaju kapacitet nositi se s emocijama koje rastu u njima. Tantrumi su najčešći tijekom druge godine života, vrijeme kada su govorno-jezične vještine u razvoju. Budući da djeca još adekvatno ne mogu reći ono što žele, osjećaju ili trebaju, frustrirajuće iskustvo može izazvati velike razine straha. Kako se govorno-jezične vještine poboljšavaju, tantrumi se smanjuju. Nošenje s frustracijom je vještina koju djeca savladavaju postepeno i za to im treba podrška odraslih kako bi ih uspjeli prebroditi i razviti mehanizam koji se naziva samoregulacija.

Na ovom predavanju prolazit ćemo zašto dolazi do temper tantruma, kako se roditelji mogu nositi s njima i što ako roditelji “zapnu” u rješavanju situacija.

Zašto danas sjedim ovdje? Kako se osjećam? Što mi govori tjeskoba u prsima?
Zašto radim to što radim kad želim raditi nešto drugo? Zašto ne mogu prestati željeti da me svi vole?
Što misli i osjeća osoba preko puta mene? Što znači njen osmijeh? Ruga li mi se ili joj se sviđam?
Znam li uspostaviti i održati odnos? Znam li prepoznati kad iz odnosa otići? Imam li snage to učiniti?
Što radim u kriznim situacijama? Mogu li dati podršku? A mogu li ju primiti? Što je teže?
Činim li si dobro ili loše? Zašto se prejedam od stresa što ne stanem u omiljene traperice?

Odgovori na sva ova pitanja ovise o socio-emocionalnim kompetencijama, popularno nazvanim emocionalna inteligencija.
Ovim teškim pitanjima prići ćemo iz zabavne kviz-format pozicije, što bi svaka emocionalno inteligentna osoba učinila! 🙂
Malo ćemo bolje upoznati sebe i vidjeti koje su nam snage, a koji izazovi za ponijeti s konferencije u vlastiti život.