Cjeloživotno učenje realnost je suvremenog čovjeka. Život u zajednici, snalaženje u svakodnevnici, izloženost i razumijevanje medijskih informacija te korištenje novih tehnologija, učenje čini neophodnom kompetencijom pojedinca.

Osim uključenosti u formalno obrazovanje, svaki čovjek uči svakodnevno u praksi. Načini, oblici i kvaliteta učenja, osim osobnim paradigmama, determinirana je i kulturom zajednice. Kultura primarnih zajednica odrastanja – obitelji i odgojno-obrazovnih ustanova, značajno utječe na vještine, sadržaje i stavove pojedinca prema učenju.

Kulturu pojedine zajednice moguće je tumačiti kao način života. Determinirana je vrijednostima, vrijednosnim orijentacijama i normama, a prepoznatljiva po ponašanjima, distribuciji ovlasti i tehnikama rješavanja problemskih situacija te komunikaciji kao operativnom modelu. Kultura je referentni okvir osobnih paradigmi kao polazišta socio-emocionalnih odnosa i procesa učenja. Kultura zajednice značajno je povezana s procesom igre i učenja te ishodima pojedinac. Odrastanje pretpostavlja, između ostalog, i svojevrsno urastanje pojedinca u zajednicu (socijalizaciju) i djelovanje pojedinca na zajednicu.

U odgojno-obrazovnom procesu kultura zajednice je povezana s:
- načinom na koji doživljavamo i razumijemo dijete kao subjekta i aktivnog dionika osobnog odgoja ili kao pasivnog „odgajanika“;
- odgojno-obrazovnim pristupima u rasponu od individualiziranih pristupa socijalne pedagogije pa do težnje za normativnim postignućima;
- odnosima djece i odraslih prepoznatljivih u jednakopravnosti i aktivnom sudjelovanju pa do izloženosti hijerarhijskim strukturama moći;
- dvosmjernom, otvorenom i konstruktivnoj komunikaciji ili s direktivnom i optruzivnom jednosmjernom komunikacijom;
- usklađenošću obiteljske i kulture dječjeg vrtića.
Navedeno je predmet predavanja i zajedničke analize usmjerene na refleksivni razvoj kulture zajednice.

Različite teorije ističu važnost suradnje odgojitelja i roditelja no jednako tako naglašavaju da je riječ o profesionalnom odnosu za koji odgovornost snose odgojitelji. Uspješnost ovog odnosa može ovisiti o više čimbenika no jedan od njih je profesionalna kompetencija odgojitelja.

Odgojiteljska kompetencija za suradnju s roditeljima može se promatrati je kao konstrukt znanja (o strategijama i tehnikama za uspješnije uključivanje roditelja, različitim obiteljskim dinamikama i funkcioniranjima, radu s roditeljima, zaprekama koje otežavaju suradnju, sustavu podrške koji društvo pruža obiteljima), vještina (komunikacijskih vještina, vještina aktivnog slušanja, organizacijskih i suradničkih vještina) te stavova (prema roditeljima i suradnji s roditeljima).

1. Jesu li svi dobrodošli?
2. Strategije i tehnike za uspješniju suradnju
3. Modaliteti suradnje
4. Izazovi suradnje

1. Jesu li svi dobrodošli?
Odgojitelji u svom profesionalnom djelovanju imaju visok stupanj autonomnog donošenja odluka. Ako ne postoje etički kodeks ili standardi profesije, opravdano je promišljanje o osobnim vrijednostima koje mogu utjecati na profesionalno prosuđivanje. Odgojiteljska profesija se temelji na odnosima s drugima, što znači da mora biti vođena moralnim normama. Područje moralnosti i etičnosti osobito je osjetljivo jer odgojitelji svojim djelovanjem zadiru u odgoj i razvoj drugih pojedinaca, usmjeravajući ih prema (društveno) poželjnim normama. U situacijama kada ne postoje definirane profesionalne vrijednosti, moguće je da se pojedinci vode svojim osobnim vrijednostima.
Polazeći od stavova na kojima pojedinac temelji svoje osobne procjene, može se pretpostaviti da osobne procjene utječu na profesionalne stoga je svijest o vlastitim predrasudama ključna u odgojiteljskoj kompetenciji za suradnju s roditeljima.

2. Strategije i tehnike za uspješniju suradnju
Kako bi se razumjelo današnje obitelji, odgojitelji moraju razumjeti obiteljske sustave, prepoznati njihove jake strane i upoznati njihovu kulturu kako bi to primijenili u svakodnevnom radu s djecom i njihovim roditeljima. Različitost obitelji najčešće se promatra u disfunkcionalnim obiteljima i stavlja naglasak na znanja vezana uz rad s takvim obiteljima. S obzirom da je svaka obitelj različita, znanja o obiteljima, roditeljstvu, rizičnim čimbenicima i nasilju u obitelji trebala bi pomoći odgojiteljima u razumijevanju posebnosti obitelji te rezultirati individualnim pristupom svakoj od njih.

Znanja o različitim mogućnostima i oblicima uključivanja, u kombinaciji sa znanjima o obiteljima, pružaju odgojiteljima mogućnost uključivanja roditelja u one aktivnosti koje roditelju najbolje odgovaraju. Takav pristup uključivanju polazi od roditeljskih jakih strana, što je poticajno za ostvarivanje suradnje. Istovremeno, odgojitelju pruža različite mogućnosti, ovisno o potrebama ustanove da prilagodi sudjelovanje roditelja u onim segmentima gdje i kada je ono najpotrebnije.

3. Oblici suradnje
Oblike suradnje odgojitelja i roditelja moguće je analizirati kroz prizmu roditeljske aktivnosti. Kako bi se ostvario cilj suradnje (dobrobit djeteta) potrebno je redefinirati one oblike suradnje koje pretpostavljaju pasivnu uključenost roditelja. Polazeći od recipročnosti u odnosima, aktivnost roditelja pretpostavka je suradnje. Unatoč tome, potrebno je razmotriti uključuje li pristup roditeljima jednakost u uključivanju ili se on temelji na individualnom pristupu svakoj obitelji.
Krizne situacije mogu rezultirati novim oblicima suradnje koje se trebaju temeljiti na otvorenosti i fleksibilnosti. Postavlja se pitanje znači li fleksibilnost stalna dostupnost, toleriranje odsutnosti ili osmišljavanje takvih oblika u kojima će se i odgojitelji i roditelji osjećati dobrodošlo.

4. Izazovi suradnje
Suradnja je podložna društvenim i organizacijskim promjenama, a sa svakom promjenom raste broj čimbenika koji utječu na suradnju. Neki od tih čimbenika pridonose suradnji, dok drugi predstavljaju izazove. Ako se izazovi percipiraju u negativnom smislu, moguće je da se pretvaraju u zapreke suradnji. Zapreke se mogu raspravljati u kontekstu čimbenika koji ih uzrokuju – interpersonalnih (polazište su interpersonalne karakteristike sudionika procesa), kulturnih i strukturalnih (organizacijske, odsustvo podrške suradnji obrazovnog, političkog i ekonomskog sustava). Interpersonalni čimbenici odnose se na stavove, osobnost i osjećaje sudionika uključenih u suradnički odnos. Kulturni čimbenici odnose se na različitost obiteljskih kultura koje uvjetuju različitost odgojnih vrijednosti i postupaka. Strukturalni čimbenici zapreka u suradnji roditelja i odgojitelja odnose se na organizaciju vremena i načine provođenja suradnje.
Zapreke koje se javljaju tijekom suradnje između odgojitelja i roditelja sastavni su dio njihova odnosa. Negiranje zapreka ne dovodi do poboljšanja odnosa, već produbljuje jaz između uključenih strana. Negiranje ne daje priliku prepoznati zapreku i pronaći djelotvornu strategiju za njezino svladavanje. Prepoznavanje čimbenika koji uzrokuju zapreke može pridonijeti uspješnijem odnosu među sudionicima suradničkog odnosa.

Još i prije korona krize često smo govorili da je odgoj djece danas teži i izazovniji nego što je bio u prijašnjim generacijama. Ubrzani način života, (ne)ravnoteža poslovnih i obiteljskih obveza, more rizika suvremene tehnologije te pomak od tradicionalnog pristupa odgoju stavljaju nas u rizik 21. stoljeća bez puno pripreme. Jedna od problematike u odgojno-obrazovnom radu dječjih vrtića je kvalitetna suradnja s roditeljima. Izgradnja partnerskih odnosa roditelja i odgojitelj jest proces rada dok se partnerstvo obitelji i ustanove ranog i predškolskog odgoja temelji na kvalitetnoj komunikaciji i odnosima koji se neprestano izgrađuju, njeguju, mijenjaju i unaprijeđuju. Izgradanja partnerskih odnosa je načelo u profesionalnom djelovanju i sastavni dio profesionalnog identiteta odgojitelja.

Mogu li se pouzdati u odgojitelja? Što odgojitelji rade s mojim djetetom? Kako rade? Kako komuniciraju? Kako se moje dijete ponaša u vrtiću? Što radi? S kime se najviše igra? To su samo neka od pitanja koje roditelji postavljaju. Na indirektan način roditelji nam ukazuju na potrebe za suradnjom i partnerskim odnosom. Partnerski i suradnički odnos iznimno je važan za dobrobit djeteta. Današnji roditelji nisu samo „dostavljači“ djece u vrtić. Roditelji su aktivni sudionici odgojno-obrazovnog rada vrtića. Koji su to suvremeni modalitet suradnje koji će potaknuti roditelje na aktivniju ulogu u suradnji? Kako uspostaviti dvosmjernu komunikaciju s roditeljima? Koja su očekivanja roditelja a koja odgojitelja i kako naći „zlatnu sredinu“?

Odgajatelji i roditelji imaju drugačije uloge u odgoju djece. Obje strane su stručnjaci – roditelji u poznavanju svoj djeteta a odgojitelji u profesionalnom smislu poznavanja odgoja i obrazovanja. Obje strane imaju isti cilj: sretno i zadovoljno dijete. Da bismo to postigli važno je graditi suradnju i stvoriti partnerski odnos. Roditelj kao primarni odgojitelj djetetu, a odgojitelj kao profesionalna i stručna osoba. Odnos koji se temelji na kvalitetnoj interakciji i komunikaciji. Odnos koji posjeduje otvoren i pozitivan stav između roditelja i odgojitelja. Odnos koji će izgraditi povjerenje i toleranciju. Hoće li to biti tradicionalni ili suvremeni modaliteti ovisi o skupini ljudi koja surađuje s ciljem da pronađu najbolji način koji njima odgovara.
Biti odgojitelj složena je i vrlo odgovorna uloga. Odgoj i obrazovanje je najmoćije oružje koje možemo upotrijebti da bi donjeli promjene. Aktivnim djelovanjem, kritičkim promišljanjem i partnerskim odnosima, odgojitelji unapređuju sebe, kvalitetu svog profesionalnog rada i time pocećavaju svoje sposobnosti zagovaranja kvalitetnog odgoja i obrazovanja za svu djecu.

Odgovori predavača na pitanja sudionika nakon što su odgledali predavanja.

Suradnja roditelja i odgojitelja predškolske djece jedan je od osnovnih preduvjeta uspješnog ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Obitelj kao najvažniji čimbenik u razvoju djeteta doživljava proces promjena koje su često skrivene od javnosti i to se odražava na dijete i na suradnju s roditeljima. Jedna od uloga odgojitelja je razvoj i jačanje djetetovih i roditeljskih kompetencija.

Ishodi radionice:

- Osvjestiti važnost osobnog i profesionalnog razvoja i njihove povezanosti
- Praktična primjena znanja o važnosti kompetencija odgojitelja
- Razumijevanje i stjecanje vještina u otklanjanju barijera u suradnji s roditeljima
- Poticanje odgojitelja na kreativno razmišljanje s ciljem usklađivanja očekivanja roditelja i odgojitelja
- Praktična primjena kreiranja „Roditeljsko-odgojiteljskog sporazuma“
- Primjena različitih modaliteta aktivne suradnje s roditeljima

Kvalitetna suradnja odgojitelja i roditelja djeluje i potiče na dobrobit djeteta, odgojitelja i roditelja. Iz aktivne suradnje odgojitelja i roditelja prozilazi korist za dijete, roditelja i odgojitelja. Dijete, učeći po modelu ponašanja razvija vještine komuniciranja i suradnje. Roditelj ima mogućnost jačanja vlastitih kompetencija u uspješnom odgoju djeteta. Odgojitelj jača svijest o važnosti i razvija vlastitu profesionalnu ulogu.

Kako suvremena znanost i praksa definira talent i darovitost, ima li razlike između ova dva termina i što nam ta razlika znači u svakodnevnom radu s djecom? U ovom modulu prikazat ćemo neke od glavnih teoretskih modela koji govore o razvoju talenta i darovitosti (Renzulli, Gagne, Gardner, Sternberg…), te ćemo kroz prikaz aktualnih istraživanja i stavova stručnjaka pokušati dati odgovor na tezu da li je svako dijete talentirano i darovito. Pozabavit ćemo se mitovima i zabludama vezanim uz darovitu djecu. Nastojat ćemo odgovoriti na pitanja: što je to kreativno ponašanje, može li se kreativnost razviti ili se s njom rađa, da li kreativnost opada odlaskom djece u osnovnu školu.

U ovom ćemo modulu prezentirati kako roditelji, odgajatelji i ostali stručnjaci mogu prepoznati talente, odnosno potencijalnu darovitost djeteta predškolskog uzrasta. Pozabavit ćemo se ulogom roditelja, njihovih odgojnih postupaka, vrijednosnih sustava i stavova te načina pružanja podrške razvoju talenta. Pokazat ćemo aktivnosti i sadržaje za razvoj kreativnosti, misaonih i socijalnih vještina te otpornosti, potrebnih za uspješan razvoj potencijala kako u roditeljskom domu tako i u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Izložit ćemo neke od teorija razvoja talenta i darovitosti te uloge obitelji, vrtića, škole i zajednice u tome.

Proučit ćemo koji su to najčešći i najveći izazovi koji se postavljaju na putu do ostvarivanja maksimuma potencijala djeteta. Koja su to ponašanja, stavovi i poruke koje roditelji šalju u najboljoj namjeri da potaknu dijete, pri tome ga zapravo inhibiraju? Što dovodi dijete do podbačaja (tj. izostanka ostvarivanja razine za koju dijete ima potencijal)? Istraživanja pokazuju da preko 50% talentirane i darovite djece podbaci u obrazovnom sustavu. Koji su to socio-emocionalni čimbenici, koji je utjecaj motivacije i izvršnih funkcija i kako mi kao roditelji i stručnjaci koji rade s djecom možemo pozitivno utjecati? Odgovore na navedena pitanja ponudit ćemo u ovom modulu.

Odgovori predavača na pitanja sudionika nakon što su odgledali predavanja.

Autentičnost, suradljivost, inicijativnost, kreativnost i kritičko mišljenje su jedne od temeljnih osobina koje će omogućiti djetetu da ostvari svoje potencijale, ali i da ostavi trag u vremenu u kojem živi. Prema istraživanju “World Economic Forum”, najvažnije kompetencije u 2020 goini su: sposobnost rješavanja problema, kritičko mišljenje, kreativnost te upravljanje ljudima (socijalne vještine). Da bismo mogli bolje razumjeti što treba djetetu kako bi razvilo svoje potencijale, važno je biti svjestan svojih talenata te osobnih karakteristika i karakteristika okoline koji su pomogli da se oni realiziraju. Na radionicama ćemo zajedno sa sudionicima otkrivati njihove potencijale, stvarati nešto novo, dogovarati se i rješavati male probleme na kreativan način. Tijekom radionice ćemo se kratko osvrnuti na osobine potrebne za kreativno djelovanje, približiti pojmove „razmišljanje koje podržava rast i razvoj“ (growth mindset) i „fiksni način razmišljanja“ (fixed mindset) te kako kod djece razviti stav da je važno istraživati svoje mogućnosti, preuzimati izazove i ulagati trud.