Kako pripremiti djecu za budućnost, izazove? Kako ih naučiti korisne stvari, a da nemaju slabije razvijene centre u mozgu? Kako uskladiti potrebu djeteta za kretanjem i izazov novih tehnologija koje ga doslovno mogu zarobiti? Zato moramo pronaći interakciju škole, učenja kroz igru, učenja pomoću novih tehnologija, ali i nečeg što roditelji potpuno zaboravljaju – jednostavne dječje igre, kakva je bila uobičajena do prije 10 do 20 godina: trčanje, skakanje, preskakanje, provlačenje, penjanje… Igranje je važno za razvoj djece jer je osnovna karakteristika ljudi uspravan hod, koji nas je evolutivno razvijao, posebno naš mozak koji je zapravo organ za preživljavanje. Svi djelovi mozga su na taj način usklađeni, povezani, sinkronizirano rade. Ako dijete puno vremena provodi u ležećem ili sjedećem položaju sigurno otvara vrata za kasniju pojavu kognitivnih ispada. Treba uvesti neka pravila za djecu, a ona glase – jedan sat sjedenja mora se kompenzirati s dva sata igranja (izvan kuće, negdje u parku, igralištu).
Prestali smo se kretati, najveći dio dana sjedimo i mozak dobiva manje stimulacija i to u važnim regijama, što ostavlja posljedice i na fizički razvoj. Na primjer, danas 60%, a u nekim gradovima i više od 70% djece ima ravna stopala. Do prije dva desetljeća taj postotak kretao se između 10 i 14% i nije rastao. Toliko je genetski uvjetovano, a svi ostali imaju razvojne smetnje. Isto je i sa smetnjama u govoru, čitanju, koncentraciji. Neka djeca su jednostavno postala nesposobna za učenje. Dijete se ne kreće, mozak dobiva manje impulsa i tako nastaje problem. Tu roditelji trebaju forsirati motoričke igre, u kojima djeca skaču, hvataju loptu, preskaču… zapravo dječja igra definira naše kasnije sposobnosti, zato je ona jako važna.
Razvoj sinapsi
Prije 15 godina, dokazano je da intelektualne sposobnosti ovise o broju sinapsi. Ranije se mislilo da se one stvaraju isključivo prije rođenja, a onda je utvrđeno da se 50% sinapsi razvija do pete godine, 75% do sedme, a sve do 12 godine. Nakon toga više ne možemo utjecati na inteligenciju djeteta ili možemo, ali jako malo. Prvu grešku radimo čim dijete iznesemo iz rodilišta. Djevojčice stavimo u potpuno roze, a dječake u plave sobe. Prva stimulacija razvoja sinapsi dolazi od kontrasta. U sobi mora postojati više boja. Čim dijete prohoda, roditelji ga sputavaju u kretanju, ne daju mu da trči, skače, vrti se. I time sprječavaju stimulativne aktivnosti.
Roditeljski utjecaj na razvoj broja sinapsi njihovog mališana moguć je već od dana rođenja. Dijete mora imati stimulativnu sredinu u svakoj fazi razvoja. U najranijoj fazi „meke”, pastelne boje nisu dobar izbor. Mnogo je bolje da boje i oblici, koji dijete okružuju, budu kontrasni, kako bi oko jasno razaznavalo predmete i oblike. Najveći utjecaj roditelja moguć je u fazi kada dijete već sluša i razumije šta mu se priča, a to je s dvije i pol, najkasnije tri godine.
Dijete intuitivno radi vježbe koje stimuliraju razvoj sinapsi, ali roditelji ga u tome sprječavaju, nesvjesni da mu time nanose štetu.
Na listi korisnih aktivnosti nalaze se rotacija oko svoje osi (djeca vole raširiti ruke i vrtititi se u krug), skakanje (djeca se raduju dok skaču po svojim krevetićima), igre s održavanjem ravnoteže (djeca uživaju hodajući po rubnjacima, a roditelji im to brane, plašeći se da će pasti), penjanje po drveću, namještaju, stolovima (to im, također, branimo, jer se bojimo da će pasti i povrijediti se).
Dakle, iako brane ovakvo igranje koje je važno za razvoj djece, s druge strane roditelji djeci dozvoljavaju igre koje su štetne i potpuno nepotrebne s evolutivnog stajališta. Mi smo potpuno okrenuli leđa prirodi, a zbog toga plaćamo veliku cijenu. Sve je više razvojnih poremećaja na što nam ukazuju statistike na državnom nivou u većini država u okruženju. Sve je više disleksije, disgrafije, diskalkulije i raznih smetnji koje onemogućavaju djecu u normalnom učenju i postizanju rezultata u skladu sa svojim genetskim potencijalom.
Puno tih problema bismo spriječili kada bismo se normalno ponašali prema djeci, tj. kao naši roditelji prema nama. Ne znam odakle toliki strah da će se dijete povrijediti u igri!? Previše brinemo, štitimo decu, udovoljavamo njihovim zahtjevima i tako ih zapravo biološki oštećujemo. Na primjer, radili smo veliko istraživanje s puno parametara koji su važniprilokm procjene razvoja djeteta, a jedan od testova je bio znaju li vezati vezice na obući. Preko 70% šestogodišnjaka to nije znalo. Pitali smo roditelje zašto im kupuju cipele na čičak, a odgovor je glasio – “da se dijete ne muči”. Čuo sam da u dućanima skoro i nema normalne obuće na vezice za taj uzrast jer ih nitko skoro niti ne kupuje! Zapravo smo mi roditelji najveći krivci za sve ovo što se događa našoj djeci.
Moramo pomoći djeci da školu shvate kao vid zabave, jer učenje je igra
Ne možemo, na primjer, čitanje gledati izvan konteksta učenja i metoda rada u školi. Ono što je važno znati je to da ako tjeramo djecu na reproduktivno učenje, to je protiv fiziologije i neminovno vremenom dovodi do otpora prema školi, prema takvom načinu učenja i prema samom čitanju. Po nekim istraživanja djeca u školi više i ne čitaju lektiru nego nalaze skraćene verzije na internetu, čitaju samo pojedina poglavlja, a samo 20% djece stvarno čita knjige! To se razlikuje od države do države, ali realno problem je sve veći. Moguće je da djeca žive brže i da se sve događa u kratkom vremenu – nakon video igrice u kojoj pređu sve postavljene probleme za 1 sat dožive puno nerviranja, sreće, iščekivanja, uzbuđenja i teško je čitati neku knjigu gde se sve odvija prilično sporo. Drugi problem je što ako djeca imaju usporenu akomodaciju oka (reakcija oka na približavanja i udaljavanje predmeta) onda mogu imati problem prilikom čitanja, pa se događa miješanje slova u rečenici, pa čak i čitavih redova. Onda čitanje nije samo dosadno, nego predstavlja i problem. Dijete nema koncentraciju, događa sa da nešto što pročita ne može ponoviti, zaboravlja puno toga i onda mora ponovno čitati. Ranije nije bilo tako, a negdje smo, izgleda, jako pogriješili.
Stres kao posljedica reproduktivnog učenja
Djeca kod nas i u Europi uče reproduktivno – čitaju više puta, ponavljaju i tako zapamte. Nakon samo dva tjedna, međutim, zaborave čak 80% naučenog. Ali već od trećeg razreda djeca imaju toliko gradiva da ne mogu sve stići ponoviti. Onda kad trebaju odgovarati, znoje im se dlanovi, lupa im srce, dožive pravi akutni stres i to se ponavlja u prosjeku jednom u deset do 15 dana. Mozak reagira na akutni stres tako što dijete postepeno počinje mrziti školu. Tako dolazimo do podatka da 30% djece već od trećeg osnovne ima otpor prema školi.
Koja su rješenja?
Prvo moramo dijete uvesti u knjige, tj. slikovnice već u najranijem dobu i tako ga zainteresirati za čitanje. Čitati mu priče za laku noć. Uzeti slikovnice koje ćemo zajedno bojiti, naučiti ga ljubavi prema svojim knjigama. Kada idemo u trgovački centar ili slično možemo mu jednom mjesečno i kupiti neku knjigu. Ako voli zastave, kupite mu knjige te tematike, ako voli životinje onda te tematike. Tako im stvaramo ljubav prema knjigama.
Ne smijemo zaboraviti ni albume sa sličicama, ali tu moramo paziti da ne kupimo svaki dan po 10-20 sličica, jer to nije dobro. Puno je bolje kupiti svaki dan po 4-5 sličica, da dijete iščekuje sutrašnji dan i skuplja taj album 2 ili 3 mjeseca. Jer ako kupujemo djeci puno sličica oni skupe album za 10 do 15 dana i od toga nemaju nikakve koristi. A to je vezano za razvoj misaonih klasifikacija, serijacija i asocijacija, koje traju nekoliko mjeseci u aktivnostima kao što su skupljanje sličica, salveta ili igranje pikula. Izuzetno je važno razvijati misaone klasifikacije i serijacije, jer one su uz asocijacije osnova funkcionalnoga znanja.
Posao roditelja, pa i učitelja, je da znaju koje su to igre, ali nažalost vidimo da su te korisne igre sve manje u opticaju. Ako se i odlučimo (ponekad slučajno) da uvedemo dijete u neku korisnu igru, uglavnom je mi roditelji pokvarimo, jer recimo ako dijete voli pikule, roditelji kupe 50 komada, za vikend dođu rođaci, pa možda kupe još 100 komada, a onda dijete ima u kutiji 100-200 pikula i ne želi se više igrati, a ako se slučajno i igra tu nema razvoja misaonih klasifikacija i serijacija, jer ga ne zanima je li izgubio ili odnio pikule, jednostavno nije motiviran da pamti i analizira svoju igru. Zato je bitno da roditelji shvate da iako je igranje važno za razvoj djece, od puno igračaka dijete baš i nema neke koristi.
Nove tehnologije i djeca
Svakako je potrebno koristiti nove tehnologije, ali nitko, bar što se tiče djece u razvoju, nije odredio koliko je to minuta ili sati dnevno. Dijete koje puno sjedi ne razvija važne dijelove mozga, posebno ako redovito tj. svaki dan gleda TV, u monitor svog kompjutora ili tableta ili nekoliko sati u video igrice. Nove tehnologije su korisne, ali mogu biti i štetne, posebice ako “zarobe” djete pa počne da zapostavlja školu. Virtualni svijet postaje zabavan, a škola je naporna ili dosadna. Ali opet, ne možemo potpuno ignorirati nove tehnologije. Danas se sve događa prilično brzo, nova otkrića su svakodnevna, revolucionarna otkrića nisu više vijest u medijima jer ih doživljamo iz mjeseca u mjesec, brzina svega što se danas događa bila bi potpuno neshvatljiva ljudima da je o tome netko pričao prije 20 ili više godina. Tko zna kakav će svijet biti za 10 ili 20 godina. Moramo shvatiti da neka od najtraženijih zanimanja danas nisu ni postojala prije 10 godina!
Izvor: www.novakdjokovicfoundation.org/Ranko Rajović