Komunikacija na svakom koraku
Kada je beba mala, prvih mjeseci jedini način da stupi u kontakt sa svijetom je plač. Beba komunicira. Plač je znak za glad, za pretjeranu toplinu ili hladnoću, za nezgodno namještenu deku ispod tijela, kao i bol, ali i da je vrijeme za nove pelene ili spavanje. Jednom riječju, plakanjem dijete obavještava okolinu da je u pitanju neka neugodnost. U većini obitelji je tijekom prvih godinu dana uglavnom na majci da primi, prepozna i tumači ove znakove, ali i na njih primjereno odgovori.
Kada se govori o prvom kontaktu djeteta i roditelja, neizbježno je spomenuti pojam afektivnog vezivanja (eng. attachment) što, u najkraćem, predstavlja traženje i održavanje blizine s drugom jedinkom. Psiholozi podsjećaju da je osetljivost majke jedan od najvažnijih faktora za razvoj afektivne vezanosti. To upravo znači da ukoliko su majke dostupnije, osjetljivije tokom komunikacije s djetetom i manje ometaju samostalno ponašanje djeteta, ono će prije biti sigurno vezano. Usmjerenost roditelja na um djeteta je također važna, a to znači da se na dijete gleda kao na misaono biće koje ima vlastita mentalna stanja, a ne samo biće čije potrebe treba zadovoljiti. Dakle, ako je roditelj u stanju prepoznati potrebe i inicijative vlastitog djeteta, vidi svijet iz perspektive djeteta i pravilno tumači njegove signale kao i da pruži utjehu i sigurnost kada dijete to traži, kod djeteta će se razviti siguran obrazac vezanosti. Ovo je važno jer predstavlja temelj na kojemu dijete dalje izgrađuje pozitivnu sliku o sebi i svijetu i formira zdrave odnose s drugima.
Riječi kao znakovi
Poznato je da je „najljudskija“ moždana funkcija govor. Prvih tri do pet godina života, djetetov mozak se najbrže razvija, što u kontekstu govora i komunikacije s vanjskim svijetom znači da se vrlo brzo formira mnoštvo sinapsi među nervnim ćelijama. U tom dijelu mozga se nalaze zone za stvaranje vlastitog govora (reprodukciju) i za njegovo razumijevanje. Komuniciranje beba se ipak u početku svodi na različite reakcije na podražaje iz vanjskog svijeta. Beba sa 2-3 mjeseca počinje reagirati na tzv. socijalne podražaje: na pojavu poznatog lica ili glasa se osmjehuje, a potom proširuje repertoar na gugutanje, širenje ruku itd. S oko godinu dana dijete pokazuje na stvari oko sebe čekajući reakciju (roditelja), a isti je slučaj i kod stvaranja prvih zvukova. Broj prvih zvukova i ranih riječi ovisi od toga postoji li pozitivna reakcija okoline u vidu ohrabrenja ili ne. Za djetetetovu kasniju komunikaciju je od ogromnog značaja to što u početku odrasli samo tumače njihove pravilno i nepravilno izgovorene riječi, pa i pseudoriječi (koje nemaju nikakvo objektivno značenje). Roditelji su oni koji daju smisao svemu izgovorenom od strane djeteta i pomažu da razvoj govora teče svojim tokom. Evo jednog primjera: dijete u ovom uzrastu izgovara „ma“ umesto mama, maca, malo. Jedine osobe koje mogu pomoći djetetu da ukaže na ono što zapravo želi jesu roditelji koji usmjeravaju pažnju, tumače i dopunjavaju ovakve skupove glasova. Većina djece progovori oko druge godine, ali nakon što navrši drugu godinu, dječak ili djevojčica doživljava nagli porast sposobnosti razumijevanja, ali i upotrebe govora: rječnik i teme se rapidno proširuju, usvajaju se mnoga pravila komunikacije. Kako djeca postaju starija, izgovaraju sve više novih riječi, a kasnije sklapaju rečenice i sudjeluju u dijalogu. Uklapaju kraće rečenice koje su mogla čuti u interakciji s odraslima i tako uče formirati dužu misao ili pričati priče. To se ne uči svjesno i s namjerom, nego jedino kroz komunikaciju.
Znakovi bez riječi
Sve navedeno tiče se verbalnog komuniciranja i sigurno znate da to nije sve. Ogroman dijapazon znakova koje vam dijete svakodnevno šalje neverbalnog je porijekla. Pogled djeteta, način na koji se kreće ili stoji, ritam disanja, pokreti usana, nosa i obrva…Sve to su potencijalni znakovi. Dijete nešto poručuje. Starija djeca mogu naglašavati neke od ovih znakova i koristititi ih s namjerom da dobiju odgovor od vas. Nasuprot tome, dok je dijete mlađe, nije sposobno upravljati ovim znacima, tj. da unaprijed razmišlja o njima i o tome kako djeluju na vanjski svijet. Recimo, to se događa kada vaše dijete zna kakav pogled ili izraz lica treba uputiti da bi nešto dobilo ili ostvarilo. Također, ako dijete sjedi pognute glave jer je unaprijed smislilo da vam opiše da je tužno ili ljuto, uglavnom će „vrebati“ kada ćete ga pogledati i sažaliti se. I tada komunicira s vama, i to vrlo intenzivno iako ne izgovara niti jednu jedinu riječ.
NTC program i komunikacija
U NTC programu se susrećemo s najrazličitijom djecom i stalo nam je da sa svakim ostvarimo dobar kontakt. Nije uvijek sa svima njima jednako lako komunicirati. Poznato je da su neka djeca otvorenija za razgovor, razmjenu i poznanstva, neka su djeca naklonjena individualnom radu pri čemu razmjenjuju vrlo malo komentara, a također neka od njih imaju manjih ili većih poteškoća iskomunicirati ono što žele. Upravo nekoliko navedenih primjera iz prakse slikovito prikazuju složenost i tok komunikacije, ali i potencijalne poteškoće:
- Ovaj dječak je vrlo malo pričao. Na prvi dojam bi se reklo da je sramežljiv, ali poslije nekog vremena se moglo primijetiti da uvijek sjedi sam, prati i popunjava zadatke samostalno i uspješno, ali rijetko dolazi u kontakt s drugom djecom ili se javlja da ispriča priču. Teško se dopiralo do njega.
- Devojčica iz jedne grupe voli pričati o događajima u vrtiću i kod kuće, ali nakon nekog vremena postalo je jasno da ne razumije verbalne igre koje su česte na radionicama. Tada obično drži širok osmijeh na licu, a ponekad crta sa strane ili radi nešto drugo.
- Činilo se da taj dječak ima neki strah, kočnicu…, a bio je odličan. Pogled mu je uvijek bio pun razumijevanja, ali se nikad nije javljao da bilo što kaže. Jednom je pokušao nešto ispričati, ali je brzo zamucao i odustao od toga.
Vjerojatno postoji mnoštvo priča sličnog sadržaja, bilo da se radi o vašoj djeci ili su to priče koje razmjenjujete s drugim roditeljima, učiteljima, nastavnicima. Ovi primjeri govore o tome koliko je komunikacija prisutna u svakom trenutku i koliko je važno biti osjetljiv na sve znakove koje dijete šalje, kako s namjerom, tako i bez nje. Svakako, u redu je biti u dilemi i u redu je zapitati se. Važno je samo ne zanemarivati ono što dijete šalje kao poruku i uvijek dati sve od sebe da se ona protumači ili još bolje, s djetetom prodiskutirati ukoliko je moguće.
Bit NTC programa, pored razvoja vještina različitih grupa i nivoa kompleksnosti, je pružanje prilika djetetu da učini prve korake u razvoju samopouzdanja, prepoznavanju i ostvarivanju sebe. Kroz NTC se ostavlja mogućnost da svako dijete iskaže svoj osobni doživljaj, ideju ili misao i podržava se međusobna razmjena prijedloga i komentara. Pored toga, realizacijom grupnih igara, natjecanja ili jednostavnim pričanjem nelogičnih priča ohrabruju se sva djeca, a pogotovo ona koja imaju najviše prepreka i poteškoća u komunikaciji. Dok timski rade na formuliranju rješenja, ali i novih igara, dok slušaju jedni druge i vježbaju javni nastup, neprestano unapređuju svoje vještine koje su im potrebne za život s drugima. Tokom svih tih aktivnosti djeca dobivaju šansu za razvoj njihovog bića u cjelini: motorike, razmišljanja i pamćenja, ali i emocionalnog i socijalnog aspekta. Prilika da se okuša u najrazličitijim aktivnostima i stalno bude na neki način aktivno, ali i podijeli s drugima doživljaj ili svoju ideju, ostavlja djetetu prostora da uči kako ostvariti kontakt sa svijetom oko sebe. U svemu tome su potrebni odrasli koji će dijete podržati i osvijetliti mu put ka zdravoj komunikaciji.
Izvor: www.ntcucenje.com/Ranko Rajović