Posljednja knjiga Jespera Juula „Kako biti vođa vučjeg čopora“ govori o promjenama u pristupu odgoju djece. Paradigme odgoja prilagodile su se društvenim i povijesnim okolnostima, a era permisivnog odgoja, dominantna posljednjih dvadeset godina, prevladana je. Roditelji s iskustvom strogog odgoja učinili su sve da ga njihova djeca ne moraju proživljavati. Djeci takav odgoj nipošto ne odgovara, pokazala su istraživanja. Djeca trebaju vodstvo u obitelji, no vodstvo nije isto što i odgoj: bez vodstva u obitelji naime nema ni odgoja.
Vodstvo mora bit proaktivno, empatično, fleksibilno i brižno. Djetetove želje, potrebe, ideje i osjećaje treba uzeti zaozbiljno, te o njima voditi računa, čak i onda kad se suprotstavljaju našima. Najvažniji faktor u procesu ovakvog pristupa je osobni autoritet, koji se temelji na osjećaju vlastite vrijednosti, samospoznaji, samopoštovanju, samopouzdanju te na našoj sposobnosti da shvatimo osobne vrijednosti i granice, ali da ne podlegnemo iskušenju da sebi pridajemo preveliku važnost. Najbolji su roditelji oni koji preuzimaju odgovornost za vlastite pogreške. Tko ne preuzme odgovornost za svoj život i za svoje pogreške postaje žrtvom, a tako se osjećati nije dobro ni za odrasle ni za djecu.
Potrebe odraslih u roditeljskom odnosu također su iznimno bitne, baš kao i djetetove. Većina je roditeljskih poteza obilježeno time tko su, kakva im je životna priča i koje su strategije preživljavanja razvili u obiteljima iz kojih potječu. Roditelji odgajaju zdravo dijete samo ako se u ulozi roditelja sami osjećaju kompetentnima i vrijednima, a ne bespomoćnima. Osjećaj vlastite vrijednosti povezan je s onim tko jesmo i kako se odnosimo prema tome tko jesmo. Razvoj osjećaja vrijednosti kod djeteta gotovo posve ovisi o roditeljskom vodstvu. Djeca i roditelji mogu učiti jedni od drugih, ali roditelji prije svega moraju kod sebe otkriti i razviti osjećaj vlastite vrijednosti kako bi ga mogli razvili kod svoje djece.
Unutar obitelji suočit ćemo se s činjenicom da naša strategija preživljavanja, koja je možda dobro funkcionirala u našoj ishodišnoj obitelji, u novoj obitelji više nije djelotvorna. Postati majkom ili ocem jedna je od najboljih mogućnosti da sazrijemo kao ljudi, jer ljubav našeg djeteta čini nas ranjivima na način kakav ne postoji ni u jednom drugom odnosu. U cijelom tom procesu postoje razlike između ženskog i muškog vodstva. Žena kao majka nosi na plećima povijesni teret (isključivo je ograničena na obitelj i emocionalnu skrb o obitelji). No ni muškarci nisu pošteđeni u navedenoj podjeli društvenih uloga. Kroz stoljeća bili su na rubu obitelji, isključeni iz emocionalnog sustava i zaokupljeni zarađivanjem za obitelj. Posljednjih 50 godina polako preuzimaju svoju pravu obiteljsku ulogu i postaju emocionalno prisutni, uče što to doista znači biti otac obitelji.
Iskustva Jespera Juula oduvijek su iznimno slična: kad god bi frustrirana, nesretna i nezadovoljna žena počela otkrivati svoje istinsko ja, obuzeo bi je strah da je egocentrična ili da će je proglasiti egocentričnom. Znalo je proći dosta vremena, ponekad i godine, tijekom kojih je taj strah bio snažniji od želje da se osjećaju bolje. Za žene je ljubav i prihvatljivo društveno ponašanje jednostavno definirano kao nešto što bismo mogli nazvati „umjetnošću potpunog žrtvovanja same sebe“. Stoga je vrijeme da žene i majke prihvate prilagođenu paradigmu roditeljstva, da rastu i razvijaju svoje potencijale, a time i vlastitu ulogu vučice na čelu obiteljskog čopora.
Jesper Juul, kao jedan od glavnih govornika na konferenciji Mliječni zub: Kako komunicirati s djecom novog doba, održat će predavanja na temu “Vodstvo temeljeno na dijalogu – vodstvo budućnosti” i “Kako djeci, odgovarajući na njihove potrebe, reći NE?”